Svatko je jednom u svom djetinjstvu pripadao nekoj družbi Pere Kvržice. Mi nismo imali mlin, ali vozili smo se po Karašici, nas desetak u starome čamcu-bilo je to vrlo uzbudljivo. Jednom su nas dječaci nasamarili i ostavili na obali dok su oni otplovili negdje daleko iza zavoja...a mi smo cijelo popodne sjedile na obali i pjevale neke tada popularne pjesme...Bile smo im dosadne jer nisu ništa mogli učiniti bez nas baba. Ako su ponekad i pokušali nešto učiniti sami, brzo bi se pročulo jer barem jedan od njih imao je sestru.
Sastajališta su nam bila na klupi kod Marija, ili na ogradi kod Zore. Rijetko tko bi kasnio, a nije bilo mobitela ili interneta već čista dječja riječ i dogovoreno vrijeme.
Starija braća vodila su i mlađu braću i sestre, tako da su nas godine dijelile i spajale. Najstariji i najmlađi članovi naše družine bili su razlike deset godina.
Najviše pamtim ljeta, ali u sjećanju je i jedna zima kada smo u ulici napravili snjegovića visokog dva i po metra, jednog konjića i iglu. Naravno da je i tu došlo do okršaja između dječaka i djevojčica pa je iglu platio glavom. Šteta, jer dječaci su se uistinu trudili i polijevali ga da se smrzne. Ispred Slavkine garaže napravili smo ledenu stazu i danima se klizali, začudo nitko se nije slomio.
Žao mi je što nema više fotografija koje bi sačuvale ove događaje od zaborava, ostaju samo one u mome sjećanju, ali i one polako blijede.
Divan, divan post! Čitam ga, a u glavi počinju da mi se vrte neke slike iz mog detinjstva. Čuj, ti treba da napišeš neku dečiju knjigu, a ja ću da je ilustrujem. Je l' može? Ti imaš neverovatan dar za pripovedanje. Tako slikovit, tako živ, da ja već vidim slike.
OdgovoriIzbrišiDa, sećam se...i mi smo pravili iglo. Bljesnula mi je slika kako se uvlačim unutra. Čudesno! To sam bila sasvim zaboravila...
Hvala ti na ovom divnom podsećanju!
Srećna Nova godina!
Joj baš mi je drago da ti se sviđa, često mi se čini da ne uspijem baš točno izraziti što sam željela, ali trudim se što točnije opisati naše događaje...bilo bi odlično kad bi ti napravile ilustracije za ove pričice :) MOžda da kreneš od ove? Tri, četiri dječaka nagurana u čamcu kako se udaljavaju i nekoliko ljutitih djevojčica na obali :)
IzbrišiZašto da ne! Sjajna ideja! Probaću da napravim nešto...
IzbrišiNemoj da sve ostane na ovom ovde dogovoru, vas dve!! Obožavam takve pričice..
OdgovoriIzbrišiMnogo vam je lepo bilo, tada.. verujem, a i slike sve kažu..<3
Ma neće, neka Kaja slobodno potraži inspiraciju u mojim već objavljenim, starim pričama i sjećanjima, baš bih ih voljela vidjeti u njenoj realizaciji, pa tko zna, možda jednom spojimo riječ i sliku :)
IzbrišiDivan post! Ti pripadaš generaciji koja se još igrala, kao što su se igrala i sva djeca u mom kraju, kad sam prije dosta godina otišla. Tužno mi je gledati kako ovde (a možda sada i tamo) odrastaju mališani. Trpaju ih u auta ko paketiće, u školu, iz škole, na plivanje, fudbal, odbojku, kod druga, kod bake. Sve je previše organizovano i kontrolisano, nema spontanosti, snalaženja, slobode. Kakvi mlinovi, kakve avanture, ni u snu!
OdgovoriIzbrišiZato dijete od deset godina ne umije samo preći ulicu :(
Inače, Družina Pere Kvržice je jedna od najslikovitijh knjiga moga djetinjstva.
Upravo tako, baš gledam djecu iz svog okruženja kako već vrlo mali igraju po tabletima, ipodovima itd. ... doduše preko ljeta se skupi neki broj djece na ulici, ali uglavnom ne znaju što se igrati, kako se igrati i vrlo brzo sve završi...nama i našoj igri nije bilo kraja :)
Izbriši