Kad zasjednu duge zimske noći i Sunce rano ode na počinak, a još te drži i vrućica, to se dogodi. Bolest te natjera da malo staneš. Inače samo juriš, nemaš vremena. Treba ti ponekad nešto da te prikuje, zaustavi. Zvuci neke poznate, stare melodije u hipu te odnesu dva, tri desetljeća unatrag. I, evo, opet. Vjetrić lagano njiše vlati visoke trave na kraju naše bašče. Tata hoda ispred mene, naoštrena kosa mu na ramenu, a ja, tada djevojčica od desetak godina, iza njega guram stara, željezna kolica u kojima klimbetaju nespretno postavljene vile i grablje. Stigli smo. Tatin mršavi lik još jednom izvadi brus iz vodira i potegne po kosi. A onda počinje umjetnost-laganim zamasima prolazi kroz travu kao kroz maslac, čuješ samo oštri zvuk-i sve u tempu, nit sporije, nit brže-uvijek jednako. I dok se okreneš, eto posla za mene. Nije teško, zanimljivo je. Kolica su puna trave. Namolim ga da mi dopusti da i ja pokušam kositi. Ne ide mi, mlataram kosom bezveze, tata je već ljut pa odustajem. Idemo kući, a na ulazu u dvorište već dobacujemo travu životinjama...Ponekad dio trave ostavimo da se suši pa odlazimo još koji put okrenuti...
