Tužno je kad polako blijedi nečija prošlost, gubi se, kad napuštaju svijet osobe koje su bile ispisane u prvim poglavljima tvoga života, i ne samo to, bili su glavni likovi. Putevi kojima si hodao obrasli su visokim žbunjem i podivljalim voćkama.
Tako je danas tata zauvijek ispratio još jednog starijeg brata, Jozu.
Okupili su se mnogobrojni članovi jedne velike obitelji, većinom svi u poodmaklim godinama i nekolicina nas mlađih...gledam na okupu svoje tetke i stričeve, nekada snažne, zdrave, mlade ljude, koji su cijeli život teško radili i borili se, svatko na svoj način, svatko za svoju obitelj...danas umorni i stari, no još uvijek su to oni i dalje se bore. Prisjećaju se, prepoznaju neka davno zaboravljena lica.
I dok hodamo za lijesom po suhoj pokošenoj travi, popodnevno, svibanjsko sunce neobično snažno grije malo potnjansko groblje. Tatu uvijek nešto vuče u Potnjane. Vuče ga djetinjstvo, znam. Kao što i mene moje uvijek vraća u staru ulicu kod groblja...
Misa zadušnica bila je u seoskoj crkvici...istoj onoj u kojoj je tata primio svoju prvu pričest...prije skoro pet desetljeća...što je desetljeće za jedan život...ništa, godina tu i tamo...i prođe desetljeće. I više njih. I tata više nije dječak koji se igra po potnjanskim poljima i livadama.
