Tatin mršavi lik još jednom izvadi brus iz vodira...

 Kad zasjednu duge zimske noći i Sunce rano ode na počinak, a još te drži i vrućica, to se dogodi. Bolest te natjera da malo staneš. Inače samo juriš, nemaš vremena. Treba ti ponekad nešto da te prikuje, zaustavi. Zvuci neke poznate, stare melodije u hipu te odnesu dva, tri desetljeća unatrag. I, evo, opet. Vjetrić lagano njiše vlati visoke trave na kraju naše bašče. Tata hoda ispred mene, naoštrena kosa mu na ramenu, a ja, tada djevojčica od desetak godina, iza njega guram stara, željezna kolica u kojima klimbetaju nespretno postavljene vile i grablje. Stigli smo. Tatin mršavi lik još jednom izvadi brus iz vodira i potegne po kosi. A onda počinje umjetnost-laganim zamasima prolazi kroz travu kao kroz maslac, čuješ samo oštri zvuk-i sve u tempu, nit sporije, nit brže-uvijek jednako. I dok se okreneš, eto posla za mene. Nije teško, zanimljivo je. Kolica su puna trave. Namolim ga da mi dopusti da i ja pokušam kositi. Ne ide mi, mlataram kosom bezveze, tata je već ljut pa odustajem. Idemo kući, a na ulazu u dvorište već dobacujemo travu životinjama...Ponekad dio trave ostavimo da se suši pa odlazimo još koji put okrenuti...

Blijedi prošlost

Tužno je kad polako blijedi nečija prošlost, gubi se,  kad napuštaju svijet osobe koje su bile ispisane u prvim poglavljima tvoga života, i ne samo to, bili su glavni likovi. Putevi kojima si hodao obrasli su visokim žbunjem i podivljalim voćkama.

Tako je danas tata zauvijek ispratio još jednog starijeg brata, Jozu.

Okupili su se mnogobrojni članovi jedne velike obitelji, većinom svi u poodmaklim godinama i nekolicina nas mlađih...gledam na okupu svoje tetke i stričeve, nekada snažne, zdrave, mlade ljude, koji su cijeli život teško radili i borili se, svatko na svoj način, svatko za svoju obitelj...danas umorni i stari, no još uvijek su to oni i dalje se bore. Prisjećaju se, prepoznaju neka davno zaboravljena lica.

I dok hodamo za lijesom po suhoj pokošenoj travi, popodnevno, svibanjsko sunce neobično snažno grije malo potnjansko groblje. Tatu uvijek nešto vuče u Potnjane. Vuče ga djetinjstvo, znam. Kao što i mene moje uvijek vraća u staru ulicu kod groblja...

Misa zadušnica bila je u seoskoj crkvici...istoj onoj u kojoj je tata primio svoju prvu pričest...prije skoro pet desetljeća...što je desetljeće za jedan život...ništa, godina tu i tamo...i prođe desetljeće. I više njih. I tata više nije dječak koji se igra po potnjanskim poljima i livadama.