Karnevalska sjećanja

Kažu da su sedamdesete i osamdesete bile zlatne godine karnevala. Pod šarenim maskama održavali su se plesovi i zabave. Maskirali su se i veliki i mali...

I danas se radujemo veljači, uštipcima i karnevalskoj povorci. Mnogi odlaze na maskirane zabave po selima, gdje se uz glazbu i veselo raspoloženje provodi do kasnih sati. Pod maskom je nešto  lakše izreći pa makar i u šali, svi kao da se odjednom poznaju, a ujedno ne prepoznaju, svatko se svakome nasmije, netko na nekoga zareži...

Uobičajeno je da se djeca maskiraju i zajedno sa svojim razredom i nastavnicima prolaze središtem grada, a osmjehe nam izmame i slatki vrtićanci: mali pačići, mačići, ovčice, vanzemaljci, ježići i pužići...

No ipak mi se čini da je karneval puno zanimljiviji kada se uključe i odrasli-oni koji su inače uštogljeni, smrknuti, namrgođeni, sređeni, nalickani. Pa onda odjednom ugledaš svog susjeda kako u kostimu balerine izvodi nespretne korake ili pak susjedi narastu brkovi i pivski trbuh preko noći. Oni za koje si mislio da su vrlo ozbiljni zbijaju šale na svoj račun, starica se pomladi i svatko je nešto što inače nikada ne bi bio...

Zaista, maske nam daju nekakvu čudnu hrabrost. Čim sakriješ lice, radiš nešto što inače ne bi. Kao da je samo lice ono što jesi...kao da se nitko neće sjećati što se događalo dok smo bili pod maskama.

I dok razmišljam o svojoj maski za 2016. godinu, gledam stare fotografije karnevala u Šagu oko 1980.g.

**

Kakva je povorka bez barem jednih ludih svatova u kojima su mladoženja i nevjesta zamijenili uloge...

 Kao i danas, i tada su maske bile kreativne, raznolike, maštovite...bilo je vilenjaka, klauna, Crvenkapica, Indijanaca...

...ulica u Šagu...

Budite i vi u povorci, budite nešto smiješno, ružno, nešto veselo, tužno, staro ili mlado...samo nemojte biti vi. Pojedite uštipak s marmeladom, zaplešite na vesele zvuke, kreveljite se, blejite, plazite jezik. A sutra, sutra se nećemo prepoznati na ulici i sve će biti kao prije. Iako pod maskama, na karnevalu se nekako bolje vidimo.

* fotografije u vlasništvu Milice Bulut (1.) i Mire Čolaković (2.,3.)

Školska godina 1939./40.

Prije nekoliko godina pronašli smo kod Dejana na tavanu staru pisanku. Kakvo je uzbuđenje zavladalo kada sam vidjela koliko je stara (1939.g.) i koliko očuvana. Djevojčica Kata Špoljarić, učenica četvrtog razreda u Šagu, zabilježila je riječi svoga učitelja, iz kojih možemo iščitati neke običaje i događaje toga vremena. 

Vježbali su pisanje na latinici i ćirilici. Ono što me najviše iznenadilo jest prekrasan rukopis kakav malo tko ima. U vrijeme kada su djeca puno više radila oko kuće, a manje vremena provodila za knjigom, ova je djevojčica uvježbala lijep krasopis. 

Srećom, netko je pisanku ostavio u koferu među knjigama gdje je odležala sedamdesetak godina. Sada imamo čast pročitati ta sitna slova, te precizne linije iz tankog pera. Dok promatram kapljice tinte na starom papiru, zamišljam strogog učitelja koji diktira i djecu koja polako zapisuju pazeći na svako slovo...

Saonicama kroz grad...