Čika Dejan (moj suprug :) odlučio je večeras zadimiti i našu ulicu, a teta Katarina (ja) nabavila je kestenje i potreban alat.
Tek što se vatra rasplamsala, već se oko kestenja skupilo malih i velikih.
I dok čika Dejan završi s pečenjem jedne ture, već čađave ručice prebiru po loncu i ubrzo svi imamo crne brkove.
Dorin tata kaže da kesteni neće biti dobri ako djeca ne recitiraju kestenjaru pjesmicu. Stoga su naše djevojčice iz ulice odradile ovaj dio posla.
I zaista, pjesma je pomogla kestenjaru!
Nije ništa ostalo, osim praznog lonca i vatrice koja je još neko vrijeme osvjetljavala rumene obraze.
