Trenutak kada sam prvi put ugledala učiteljicu Danicu.
Moj prvi dan škole (držim mapu, mama je iza mene)
Svi se hvatamo za ruke i krećemo u zajedničku avanturu...
Kada biste nekoga zamolili da poreda osobe iz svoga života prema važnosti, vrlo vjerojatno bi se pri vrhu našla i poneka učiteljica...
Sjećam se kako mi je više puta nedostajala jedna petica do pohvalnice i nikada, ali nikada mi ju nije poklonila. I drago mi je zbog toga. Naučila nas je da nema poklanjanja i da se sve mora zaslužiti, da prije svega trebaš biti dobar čovjek i prijatelj. Nažalost, u današnjem svijetu često ne vrijede ta pravila ...
Voljela se lijepo odijevati i većinu odjeće sama si je krojila, sama se šišala i pravila frizure...bila je kreativna na svim poljima. Imala je plavu, sjajnu kosu i svijetle oči.
Učiteljica Danica bila je učiteljica i mojoj mami, dok je radila u Šagu, tako da sam i prije polaska u školu čula priče o njoj. Poslije mene učila je i moju sestru Ivančicu, a kada sam krenula na Učiteljski fakultet išla sam kod nje na praksu. Neobično je bilo upoznati ju iz svih tih kutova i vidjeti kako se kroz godine uopće nije mijenjala-jednako vesela, razigrana, kreativna, stroga, pravedna...
Neke izreke i poštapalice govorila je nama, ali i generacijama poslije. Sestra i ja ponekad se nasmijemo prisjećajući se njenoga: crnom kredom u dimnjak...Ivana je zvala ''ljubičice moja'', a jednom je prilikom Janku skratila šiške jer su mu smetale pri čitanju.
Usadila mi je ljubav za recitacije, glumu, lijepo govorenje...danas kada gledam našu kasetu od prvog do četvrtog razreda (često nas je snimala) sjetim se njenoga glasa, njenoga č i ć...rijetko koja učiteljica tako pravilno govori i naglašava glasove.
Vrijeme koje smo proveli s njom bilo je dragocjeno, čini se toliko davno, zar je doista toliko vremena prošlo...cijeli jedan život.
U njenom dvorištu zasadili smo jedan čempres, gdje na malenom papiru još uvijek pišu naša imena...
Eh učiteljice, kada bismo mogle povesti još samo jedan razgovor.
 |
| 4.razred |
