Napolitanke

Dok je tata radio u Urbanizmu (osamdesetih) često je kosio travu u  valpovačkom parku, sadio drveće i obavljao slične prekrasne poslove u prirodi. No i izvan radnog vremena znali su tata i baka zajedno odlaziti u park i kositi  i okretati travu za sijeno. Baka bi kupila napolitanke (one original, prave-kako tata ponosno veli) i tako bi se zajedno posladili. Tata kaže da mu je to bilo jako lijepo, on i baka su se sami družili u prirodi, a neizostavne su bile - napolitanke.

tata Toma (u sredini) Karašica pokraj osnovne škole

tatine omiljene Jadro napolitanke

Rakova djeca...

Žalosno je, a postaje sve uobičajenije, da se obitelj skupi na jednome mjestu samo za vjenčanja i sahrane. I tada svi međusobno govore kako se moraju češće vidjeti i kako im je baš žao zbog toga pa broje tko je bio više puta kod koga i čiji je sada red.  Takav je slučaj i s mojom rodbinom. Raširili smo se kao rakova djeca i ima nas uistinu jako puno, tako da godinama ne vidim neke bratiće ili sestrične ili njihovu djecu, ili njihovu djecu koju nisam još niti upoznala... Ovo je fotografija na kojoj su moje tetke, stričevi i strine, moj tata sasvim u pozadini, djed i baka i dvije unuke. Fotografija je naravno s vjenčanja, a kako bi drugačije i bilo.

18.1.1975. Vjenčanje strica Ilije

Tužne oči

24.-25.1.2013., olovka

Učiteljica

Čime god se bavila u životu, moraš sačuvati učiteljicu u sebi.
S time se rodiš- ili ne.



Moji prikazi učiteljskog posla...

13.1.2013.

Svaka govori za sebe...

Nema osobe koja jednom u životu nije bila ljubomorna. Mislim da je to jedan od najintenzivnijih osjećaja, a često i vrlo opasan. Ima moć ni od čega stvoriti mnogo, odjednom vidimo i ono čega nema...Rekla bih da je ljubomora suprotnost gledanju kroz ružičaste naočale...sve je odjednom sivo i neprijateljski nastrojeno...ali ne treba zaboraviti da je to na kraju samo-osjećaj.

Idete li često u kino? Nekada je to bio obvezni dio izlaska naših roditelja...

Je li bolje biti sam, ili u lošem društvu?