Pa nek' živi rad

Naši su stari gradili polako, ali sigurno. Svake godine iznikla bi u dvorištu neka nova šupa, čardak ili nova pušnica. Tako je bilo tada. U kući je bilo mnogo čeljadi pa su svi složno gradili, ili manje složno, ali su radili jer je starješina tako naredio. Na kraju bi ipak svi bili zadovoljni.

Mama Milica, tetka Ruža i baka, ljetni dan prije dvadesetak godina, Valpovo

Kako se zabavljaju udane žene

Kao i danas i u prošlosti su  žene pohađale različite tečajeve.
Bavile su se aktivnostima izvan kuće iako su imale, a i danas imaju, posla preko glave u svom domaćinstvu. Osamdesetih godina prošloga stoljeća u Valpovu je npr. bio aktualan tečaj šivanja. Teško da ćemo danas čuti neku od mlađih udanih ili neudanih žena kako pohađa tečaj šivanja. Današnje se novopečene gospođe zabavljaju na fitnesu, zumbi ili se druže u kavanama.

Mama i strina išle su zajedno  na tečaj šivanja (mada se tada još nisu poznavale) koji se odvijao u  prostorijama  valpovačkog dvorca. Mama je tada imala status tek zaručnice.
Iako i sama priznaje da od njenog šivanja nema ni  'š', vjerujem da su se lijepo zabavljale družeći se okružene  singericama, tkaninama i koncima...Mamina ''šivaća mašina'' Bagat, skuplja prašinu  još od kada znam za sebe...No nema veze, važno je bilo druženje žena koje su na trenutak pobjegle od uplakane dječurlije, strogih svekrva ili nezadovoljnih muževa...

Mama Milica na tečaju šivanja, druga s lijeve strane.

Kako sam dobila ime...

Ime sam dobila po tetki koju nikada nisam upoznala, tetki Kati.Svi govore da je bila vesela, prekrasne, duge kose. Umrla je mlada,u Bosni, a tata koji to nikada nije prežalio, nadao mi je ima Katarina...ovo je jedina njena slika koju imamo...


8.4.'73. Teta Kata i tetak Ivan u Njemačkoj, ako se tata dobro sjeća...

Zaboravljeni ljudi

Često se dogodi da gledajući stare fotografije iz albuma ne znamo tko su osobe na njima.


Pred kraj svoga života baka je slabo vidjela i nije nam mogla reći tko su oni, a tata se ne sjeća svih ili ih uopće ni ne zna. Tko su ljudi na ovim našim starim fotografijama? Nitko ne zna...a možda su neka daljnja rodbina iz Bosne ili samo prijatelji...mislim da nikada nećemo saznati jer oni koji su znali, više nisu s nama.







 

Moja bosansko-zagorska kombinacija

Bosansko-zagorska kombinacija čini se da je pun pogodak!

No, kako je mama Zagorka završila u Šagu i upoznala Tomu Buluta koji je iz Bosne, preko Potnjana doselio u Valpovo?
Sve je počelo ovom svadbom u Novom Marofu-baka Barbara i djed Ivan Andrašić

A nastavilo se u Šagu, kamo je najprije došao moj djed potražiti posao, a za njim su došli šogor Ljubek i sestra Dragica, žena Barbara (moja baka) i sin, te roditelji. Poslije je rođena moja mama Milica....

Baka i djed u Šagu.

Ujak Stjepan

 Ujak Stjepan i mama Milica

 Djed Ivan (u sredini) i ujak Stjepan (desno) u Šagu, oko 1970.g.

 Mama Milica (krajnje desno) s rođacima

Za to vrijeme, iz Bosne su već stigli u Potnjane Bulutovi.
Tamo je moj tata imao svoju prvu pričest...

                                                           tata Toma   :)

Ubrzo su došli u Valpovo, no ne u punom sastavu, jer su se neki već skrasili u Potnjanima...


I tko bi rekao da će dvije žene iz potpuno različitih svjetova postati jedna obitelj. Svaka iz svoga kraja došla je ovdje u Slavoniju u potrazi za boljim životom. Ipak, eto ih- Bosanka Cvita i Zagorka Barbara s unukom (mojom sestrom) Ivančicom, 1995. ...

Baka i djed ( Bulut)

Ovo je najstarija fotografija iz naše obitelji. Na njoj su baka Cvita i djed Dragun s dvoje djece (tata misli da su to Jozo i Ante). Fotografija je nastala u Bosni...

Jedna uramljena...

Cvita (1916.-1998.) i Dragun (1915.-1988.)

18.1.1975. Dragun i Cvita Bulut    (moj tata je naslijedio žmirenje na slikama)

U našem dvorištu: djed, strika Stipo i baka

Tko je bila Cvita Bulut?

Nikada nisam čula Cvitu Bulut da viče ili povisuje ton. Ponekad bi se pravila da se ljuti na nas djecu ako bismo bili zločesti. Uzela bi šibu i počela udarati pored nas. To mi je uvijek bilo smiješno. A ako bi nas slučajno dotaknula šibom, ona bi zaplakala. Kada smo išle u šetnju preko bašče do Karašice, morala me kući nositi na leđima jer sam tvrdoglavo odbijala hodati. I tako me jadna osamdesetgodišnja starica vukla na leđima...Cvita je voljela jaaaako slatku kavu, a naučila me i piti kruškovac iz čepa.

Djeda nisam poznavala, preminuo je kada sam imala dvije godine. Svi govore da je bio strah i trepet, mada star i nemoćan zapovjedao je svima i svemu.Tata ga uvijek opravdava da je morao tako, kako bi obitelj ostala na okupu i kako bi preživjeli.  Baka je bila ponizna, pokorna, zbog čega mi je još više draga. Potpuno se posvetila djeci (koje je hvala Bogu bilo puno) i kući. Nakon Dragunove smrti 1988.g. živjela je još točno deset godina, mirnije i više posvećena molitvi i sebi.

Baka je bila blaga, skromna i nenametljiva.
Prepustila je sve svojoj ''nevisti'', a mojoj mami, i nikada nije zapovjedala. Zapravo je bila poput velikog djeteta i možda smo se zato tako dobro slagale. Kako meni, tako je i njoj mama drobila kruh u mlijeko. Bilo je dana, doduše rijetkih, kada bi i baka pokazala svoje kuharsko umijeće. Najčešće ako bi i mama i tata pošli na njivu na cijeli dan. Tada je baka razvlačila tijesto i pravila pitu, tako masnu, da bi se zamastila do ušiju i laktova.
''E moja nevista. Najbolje je meni kod moje neviste.'' govorila je baka Cvita. I nije voljela ići nigdje na ručkove kod svoje mnogobrojne djece, jer kako će joj netko tamo nadrobiti kruh ili izrezati meso...

Ne poznajem nikoga tko nosi ovo neobično ime, Cvita.

Baka je i po tome bila posebna.

       

Cvita

8.4.1916.-16.5.1998.

Haljine na točkice

Haljine na točkice

Ova fotografija me kao malu uvijek iznenađivala: zašto ljudi slikaju sahrane? Danas ipak razmišljam drugačije. Zašto ne zabilježiti svečani, posljednji ispraćaj dragoga čovjeka...No, ono što mi je uvijek zaokupljalo pažnju bile su dvije djevojčice u prvom planu fotografije. Tko su one, jesu li sestre? Sigurno, imaju slične haljine na točkice, koje su mi se baš sviđale i imaju slično počešljanu kosu.Naravno da to nije dovoljan dokaz njihove rodbinske povezanosti, ali meni, kao maloj djevojčici, to je bilo sasvim logično objašnjenje. Ispitivala sam starije znaju li čija je sahrana na slici, tko su djevojčice...moguće je da je to sahrana moga djeda Ivana u Šagu, ali mama nije sigurna jer je tada bila mala...Sigurno je da je na slici naš dugogodišnji valpovački župnik Petovari.

Kad je mama išla na izviđače, a tata igrao nogomet...

                                                 Tata Toma-četvrti slijeva nadesno, gornji red
                                                      (radničke sportske igre, Belišće)

                                                           Osvajanje prvenstva i kupa, '81.
                                                      tata Toma, prvi slijeva, igrao za Nard

Radničke sportske igre u Đakovu, dok je tata radio u Šumariji...

tata Toma, drugi slijeva nadesno, gornji red

Izviđači

                                                      Mama Milica, iskače iz reda

Sjećanja kroz priče i crteže

S bakom za ruku...

Gdje je puno baba, kilavo je dijete- kažu stari ljudi.
Možda sam zato i kilava. Mnogo sam puta s bakom Cvitom, kako smo ju svi zvali, išla na kavu kod bake Gare i bake Luce u Bosansku ulicu ili kod susjede bake Ivke. Baka je uvijek govorila kako sam ja njezino oko jer  nije dobro vidjela i nije mogla sama prijeći cestu.
Obožavale su me te starice, govorile kako sam pristojna i mirna te hranile zeljanicama, krumpiračama i jajačom. Ne sjećam se o čemu su točno razgovarale, često su se jadale kako im je teško. Prisjećale su se prošlosti. Nije mi bilo dosadno dva sata sjediti pored njih i mirno slušati kako razgovaraju. Žao mi je što se sada ne sjećam niti jedne njihove priče...

    K.B.Č.          prosinac 2012.

Sjećanja kroz priče i crteže

Jednog jutra

Jednog proljetnog jutra, prije ne znam koliko godina, ugledala sam prekrasan prizor u susjedinoj bašči. Da, u bašči, ne u vrtu. Riječ vrt nema nikakvu emocionalnu boju u mome uhu, dok bašča krije u sebi mnoge tajne iz moga djetinjstva. A ta susjedina...nije bila ni po čemu posebna do toga jutra. Ne znam ni sama zašto sam u to rano jutro pošla u bašču, znam samo da je bila rosa i da sam bila vrlo mala. Možda sam imala  pet, šest godina. I sada gledam kroz te oči i vidim da sam vrlo blizu tlu, da sam niska, mala. I odjednom ugledam njih, desetke strašila na drvenim štapovima sa velikim šeširima, šarenim krpama i košuljama. Tada sam ih vidjela prvi put u životu. Cijeli taj dan išla sam povirivati jesu li još tamo! Bojala sam ih se, ali bili su mi prekrasni. Možda sam se zapravo bojala susjede, bake Marte, koju i danas smatram zlom osobom...Ipak, Strašila nisu kriva. Od kada sam ih prvi put vidjela, toga jutra, od tada ih volim. I danas se rado sjećam tog događaja i kako sam ispitivala mamu što je to i zašto su tamo te zašto ih i mi nemamo. Nevjerojatno mi je da su me toliko fascinirali ti šeširi i košulje obješeni na suhe batine...toliko da taj događaj pamtim i danas.

   K.B.Č.           prosinac 2012.

Začarani putovi

Ovaj strip nastao je tijekom moga studiranja na Učiteljskom fakultetu u Osijeku. Dobili smo zadatak pročitati priče Višnje Stahuljak i izraditi strip...tako su nastali moji Začarani putovi i Čarolije iz Ugla...

Prinova u obitelji Kukuruzić

              
                  

            

Kako napraviti lutku od komušine?

Evo nam opet jeseni...ova godina je bila vrlo suha pa se posljedice mogu vidjeti i na kukuruzu. Listovi su dosta mali i zakržljali, ali ipak nam mogu poslužiti za izradu prekrasnih lutkica od komušine. Do sada nisam nikada pokušavala napraviti lutkice i od kako sam prije tri dana krenula s novom avanturom, ne mogu prestati. Nanizalo se tu već mnogo njih i sve su pronašle svoje mjesto u stanu. A kako ih napraviti pokazat ću na sljedećim fotografijama.

                               Navlažite list komušine vodom i u sredinu stavite kuglicu od papira...

                                                            Zavežite komušinu  rafijom.

                      Drugi list komušine stavite preko glave kao maramu i isto tako povežite.

                           Srolajte vlažni list komušine i stavite pod vrat lutke. To će biti ruke.

                                                         Povežite ruke ispod glave.

         Pripremite dva lista komušine, srolajte ih. Prvi stavite preko desnog ramena i prebacite ispod lijeve ruke. Povežite.

                    Drugi stavite preko lijevog ramena, prebacite ispod desne ruke i povežite (kriš kraš)

                                              Povežite struk rafijom da učvrstite lutku.

                                 Odaberite nekoliko listova i poredajte oko lutke, kao podsuknje.

                                                             Povežite rafijom.

Sada pravimo suknju. Dva vlažna lista stavite jedan s prednje i drugi sa stražnje strane lutke  kao na slici. Sredina lista je u ravnini struka.

                                                                    Povežete rafijom.

                                                       Spustite suknju preko podsuknji.

                                                           Odrežite višak podsuknji.

                                                Oko struka povežite srolani list komušine.

                    Lutka je gotova.  Moje lutke su pronašle svoje mjesto u kući...nadam se da će i vaše...

Detaljne upute u pdf obliku možete preuzeti:
 http://zrno.files.wordpress.com/2012/04/lutka-od-komuc5a1ine-upute-za-pravljenje.pdf